Teorije zavjere gruba su praksa
Napet šou
Linkovi
  
Blog
ponedjeljak, listopad 22, 2012
    Lijep pozdrav svima uz najavu novog „pranja mozga“. Rekao bih odmah u početku da je vjerojatnije da su trenuci otriježnjenja u životu zapravo pranje mozga, nego što bi to moglo biti programiranje uma od strane vladajućih struktura u svijetu. Ljudi su rođeni čistog mozga, a od prvog dana života njihova okolina i roditelji oblikovani okolinom u priličnoj mjeri prljaju i oblikuju novi život prljavom igrom, a da toga uopće nisu svjesni. Ovi u piramidi iznad njih itekako su svjesni igre jer kreiraju njena pravila. Dakle, prije „pranja mozga“, taj organ treba ispuniti nečistoćama. Pranje mozga je, točnije, ozdravljenje od nametnutih vrijednosti. A u svijetu nametnutih vrijednosti, one očajne često tješimo savjetom: „Samo budi svoj...“ Koliko smo zapravo svoji?

    U ovom svijetu, nažalost, gotovo sve što se događa vezano za društvo uvjetovano je programiranjem ponašanja i osobnih stavova svakog pojedinca putem medija i školskog sustava. Najveća iluzija jest ta u kojoj narodi misle da u  politici postoje „lijevo“, „desno“ i „centar“, a da oni imaju izbor te da stranački i predsjednički izbori igraju neku ulogu u promjeni samog korijena načina vladanja. Npr. oni iz kruga „Bilderberg“ koji su nedavno imali tajni sastanak imaju tu ulogu, ali isto tako moć i vlasništvo nad svjetskim medijima pa o tome vrlo vjerojatno niste ništa čuli ovih dana. Ti ljudi koji dirigiraju svjetskim političkim, obrazovnim, prehrambenim, medijskim, zdravstvenim, ekološkim i „zelenim“, vojnim i zabavnim prostorom dirigiraju i kulturološke pravce u kojima se većina pripadnika osjeća posebnima jer su drukčiji od drugih...

    Prve podjele nastaju, nažalost, već možda i prije osnovne škole. Nastaju zbog stupnja indoktriniranosti novcem u obitelji te količinom materijalnog i novčanog bogatstva uz koju djeca odrastaju. Ruganje i zadirkivanje drukčijih i siromašnijih prvi su znaci programiranosti od strane okoline. Ubrzo tijekom idućeg perioda odrastanja dolaze dani i godine kada se među mladima počinju slušati šaroliki žanrovi glazbe te obožavati tinejdžerske zvijezde i sve ostale zvijezde na različitim zvjezdanim prahovima. Mladi u tom dugom periodu intenzivno tragaju za sobom i dobro je ako se barem lažno pronađu, jer u protivnom sama priroda društva može od njih načiniti potencijalne samoubojice. Jednom prilikom pisao sam o „medvjeđoj“ usluzi mladima, tj. donošenju djece na svijet i svemu što nakon toga za njih slijedi. Ali ne želim se ipak pridružiti eugeničarima u njihovim razmišljanjima o smanjivanju populacije. Želim svijet jednakih mogućnosti za sve. Nesvjesni ljudi proglasit će to odmah utopijskim razmišljanjem, ali to nije važno.

    Zašto sam pronalasku samih sebe dao epitet „lažan“? Krenimo prvo od činjenice da se pri pronalasku samih sebe mlade osobe prvenstveno nađu u nekom od glazbenih pravaca ili više njih istovremeno. Ostali elementi s kojima se identificiraju jesu modne institucije i proizvodi za koje modni sustav odluči da su trenutno u modi. S promjenom politike i odlukama na tržištu mijenjaju se i mladi – nešto izađe iz mode pa to više ne vole, već vole nešto novo. Proces manjka ljubavi prema prošlosezonskom proizvodu nije pokrenut prirodno, već je upravljan od strane proizvođača i njihovih nametanja mišljenja kroz reklame. Na tržištu novac i nametanje ukusa odlučuju također o tome kakva će se glazba podupirati u tržišnom usponu, tako i mladi zapravo nesvjesno bivaju manipulirani, odnosno privučeni nekom pravcu...

    Gledano s vrha piramide – kad podvučemo crtu, svejedno je. U banke koje diktiraju čitavim svijetom slijeva se sav novac od „navučenih“ potrošača, bez obzira pripadaju li određene grupe „underground“ ili glavnoj struji. Bilo da se potrošač poistovjećuje s elementima koje pruža rock, punk, heavy metal, house, turbo-folk ili nešto sasvim drugo – svaki glazbeni pravac prati i karakterističan stil oblačenja koji se po potrebi mijenja. Uzmemo li u obzir da vodeći svjetski proizvođači i njihovi u piramidi podređeni manji proizvođači kreiraju odjeću, obuću i ostale stvari koje nosimo na sebi i sa sobom svakodnevno, mislim da sam počeo dokazivati ono na što ciljam.

    Postoji još slučajeva ironije u društvenim pravcima i ponašanju pojedinaca koji im pripadaju. Naposljetku dolazimo do toga da npr. osviještenije grupe mladih koje k tome još slušaju kurčevitu glazbu punu protesta prema svjetskoj nepravdi (reggae, punk...) troše novac na obuću i odjeću proizvođača koji su vrlo aktivni sudionici u direktnom i indirektnom uništavanju Zemlje, blagostanja koje bi trebalo biti sasvim normalna pojava u normalnom svijetu za sve i konačno - uništavanja ljudskih života. Netko tko se smatra „alternativcem“ nosit će možda neke od popularnih kožnih čizama, a istovremeno je i vegetarijanac. U krajnjem slučaju – kupovat ćemo neke prehrambene proizvode koje volimo, nije uopće toliko važno pričati o odjeći i obući, a njihovi proizvođači mogu i obično jesu dio sustava koji osiromašuje i ubija ljude na nekom drugom kraju svijeta. Npr. mnogi pokreti „zelenih“ rade upravo za sustav koji uništava zelenu Zemlju. Radi profita mnoge se stvari čine drukčijima nego što u samoj srži jesu... Eto nam opet malo nametnute iluzije.

    Dakle, pronalazak sebe u današnjem vremenu je zapravo u velikom postotku slučajeva samo nesvjesno poistovjećivanje s elementima nametnutim od strane korporacija čiji ljudi kreiraju trendove. Svi mi u svakom pogledu, što god mislili i pričali, kakav god stav imali prema svijetu i ljudima, koliko god bili plemeniti i humani, empatični, još uvijek hranimo sustav baziran na novcu koji danas pak nije baziran ni na čemu i to je najstrašnije – zbog toga se umire i ako se to ne promijeni – civilizacija će umjetno propasti.

    A u njoj je teško otkrivati same sebe iznutra. Puno je ometanja sa strane, previše je informacija, potrošenog životnog vremena na gluposti na koje smo naučeni i o kojima smo naučeni misliti da su neophodne u životu. Čovjeku je u glavi kroz čitav život u modernom periodu civilizacije, budimo realni, neprekidna zbrka u glavi. Naravno da sam svjestan da ne možemo svi biti bitno različiti. Neka slobodno postoje pravci u modi, glazbi, kulturi općenito. Nemam ništa protiv toga, a i sam sam pripadnik određenih struja ljudi prema raznim kategorijama. Ono što bismo trebali uraditi zbog samih sebe kao Zemljana jest to da promijenimo izvore iz kojih stavovi, pravci i potrošna (ne nužno potrebna roba) dolaze. Potrebna nam je promjena načina razmišljanja u samom korijenu jer se bavimo posljedicama, a ne njihovim uzrocima. A uzrok je isključivo u našim blesavim glavama, nakon čega se sve projicira prema van i čini svijet takvim kakav jest. Ne tražite krivca u vlastima. Ovih dana svi spominju nesposobnost hrvatske vlasti. Ona je vrlo sposobna i zna što i prema čijim naredbama radi. A mi ih puštamo. I sve nam se vraća, a da toga nismo svjesni. Imajmo razne struje, ali budimo jedno u jednome - u mijenjanju stavova u skladu s prirodom jer smo strahovito blizu zidu na kraju strmoglavog puta čiju rutu sami planiramo.

bluzer81 @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2012
    Zvuči kao naslov neke pametne knjige za samopomoć? Ne, ovo je ipak vrlo banalno, a opet čovjeku teško shvatljivo. Na početku želim ugodan dan svakome tko trenutno ovo čita, a želim se i zahvaliti onima koji to rade uglavnom redovito te iznose kritike i pohvale. Nije ovo pisanje ništa posebno, smatram da je svatko sposoban pisati, slikati, svirati, činiti bilo što što spada u umjetničke hobije ili profesije. Samo se treba osloboditi, a već bi se svatko potom pronašao u nekom pravcu ili pak više njih.

    Nedavno smo bili svjedoci burnih događanja u hrvatskim obrazovnim vodama. Osobno sam čekao da situacija prođe, a ionako mi je mrsko pratiti popularna događanja i medije. Kada to i učinim, onda se zamislim nad nekim naslovima i člancima pisanim od strane indoktriniranih novinara koji nemaju izbora nego podržavati sustav za koji rade. Na kraju krajeva to činimo svi, samo što su oni u piramidi manipulacije iznad nas. Mi pod sobom imamo svoje potomke koje indoktriniramo, a mnogi nesvjesno čine loš posao jer su i sami dio kvarnog sustava razmišljanja. U jednom od spomenutih članaka izdvojio sam rečenicu u kojoj je ispit iz državne mature okarakteriziran kao „ispit zrelosti“. Čitajući taj članak morao sam zastati i razmisliti o dubini te izjave, zaključivši o utjecaju kakvog takav stav ima na kolektivnu svijest. Sada neću puno o manipulaciji kroz medije, već ću pokušati što kraće o pojmu zrelosti. Dobivam sitne pritužbe na duljinu članaka, ali nije moj problem ako netko nema volje čitati sve što je dulje od 3 odlomka.

    Pojasnimo što u današnje vrijeme znači biti zreo, naravno, u kontekstu razmišljanja odraslih osoba od kojih su mnogi roditelji, uzorni ili ne. Većina njih ipak ima sličan stav o zrelosti, a to znači zarađivati, biti religiozan i poslušan građanin, prekomjerni potrošač, roditelj koji (iako mu je teško) mora s ponosom biti spreman poslati vlastito dijete u vojsku jer se neki Rockefeller odlučio igrati rata, ekonomskih kriza i depresija. U svom tom procesu razmišljanje van okvira i kritičko razmišljanje nisu poželjni, a na različite načine i određenom snagom budu nerijetko i kažnjeni.

    U financijskom sustavu i općenito sustavu življenja u kojem se danas nalazimo, raditi je potrebno. Potrebno je raditi i u sustavu bez novca za kojeg smatram da je moguć, jedino što zahtjeva potpuni zaokret u razmišljanjima i stavovima prema životu na Zemlji. Ovo spominjem samo zato što sam se našao u mnogo situacija kada sam davao kritiku sustavu pred određenim osobama koje takve kritičare gledaju kao filozofe (što u našem narodu znači – lijene budale, sotoniste, prekomplicirane osobe itd.). Ponavljam, koliko puta nešto smisleno iskomentiram pa dobijem posprdni povrat u smislu – „Koji si ti filozof... Bolje ti je – šuti i radi.“ To se najčešće događa na rodbinskim okupljanjima. Jasno mi je da ne bismo nigdje stigli kada nitko ne bi ništa radio, čak i u sustavu bez novca. Ali kamo idemo ako podupiremo ovakav sustav svojim poslušnim ponašanjem i fobijom od razmišljanja?

    Prvo i osnovno – novac se danas ne bazira ni na čemu. Ako je pitanje djeteta roditelju koje glasi: „A zašto ne bismo samo štampali novac kada nam treba?“ nekada bilo blesavo i smiješno, sada djeca nisu ni svjesna da je to doslovce tako... Novčani sustav ovakav kakav jest nije održiv, a konstantno se koristi za manipulaciju čovječanstvom. Zbog stvari koja je bezvrijedna vode se ratovi, izrabljuju se ljudi koji potom istinski nisu sretni čitav jebeni život. Pogledam ljude oko sebe, svoje roditelje, prijatelje, rodbinu koji rade... Tu se preživljava, tu su osmijesi ili forsirani kao i sam indeks sreće kojeg se eksponira okolini ili su pak iskreni, ali se omaknu u teškim trenucima kada proradi inat u radnog čovjeka i on odluči da mu nitko i ništa neće slomiti duh....

    Je li to normalno? Dakako da ne. Smatram da je čovjek rođen na Zemlji kako bi ostavio svoj trag, oplemenio planet i okolinu svojim postojanjem te kako bi živio u skladu s prirodom i samom svojom unutrašnjošću. Ali nas krase odvojenost od svega pa i od samih sebe. Nas krasi činjenica da ne shvaćamo golemi apsurd koji kaže da smo jedina vrsta života na vlastitom planetu koja – plaća da bi na njemu živjela???!!! Shvaćate li veličinu te strašne i morbidne činjenice? Bit ću grub, ali današnje priče o pedofiliji i svemu kancerogenom u ljudskom ponašanju nisu ništa naspram ove grozne činjenice – da plaćamo svoj opstanak na planetu na koji imamo kozmičko pravo, a da izmišljamo razna prava i slobode te si bahato dajemo za pravo da drugima dajemo ili oduzimamo prava...

    Ono što uvijek spominjem i prakticiram u vlastitom životu jest to da treba ostati dijete ili barem ne izgubiti najveći dio djeteta u sebi. Jer kad to izgubiš, izgubio si sebe samoga, a narod će te nekim čudom zbog toga pohvaljivati riječima – „Sad si zreo...“

    Što je zrelost? Opišimo kalup prosječne osobe, niti bogate niti siromašne, po svemu prosječne osobe koja će na kraju umrijeti, ne otkrivši pravu sreću koju mi je i samome iznimno teško spoznati unutar ovih obrazaca življenja i kretanja s masama kroz zajedničko postojanje... Što odlikuje život nas prosječnih ljudi? Evo samo nekoliko točaka preživljavanja, a ne življenja:

  • rodiš se, a već kažu da si kršćanin, musliman ili nešto treće...
  • odrastaš, a roditelji te uglavnom uče što misliti, a ne kako da misliti...
  • pohađaš školu minimalno 12 godina svog života, što je za veliki broj ljudi čak 20% životnog vijeka...
  • u školi ti uglavnom unište sposobnosti ljudskog prirodnog razmišljanja, a usade korporativno, tvorničko, radničko razmišljanje...
  • nakon minimalno 12 godina treninga možda ćeš shvatiti da si sad spreman za robovanje sustavu, a da je radost zbog diplome u važećem sustavu pretjerana ili barem preuranjena...
  • povjeruješ u priču u kojoj ti život te tko si i što si određuje titula, pripadnost određenoj obitelji ili krugu ljudi...
  • zaboraviš da ti nisi tvoje ime, titula, nacionalnost ili vjera. Ovaj svijet je organiziran toliko bolesno da se čovjek ne osjeća čovjekom ako ga ne predstavlja neka umjetna tvorevina u vidu titule ili imena...
  • korporativni svijet koji je iznad država i koji vodi politiku sada nameće duži radni vijek, a pomiče radno vrijeme tako da ni za što nemaš vremena, smanjuje plaće i nameće mišljenje kako si ispunio svoju zadaću u životu ako si ostao zapamćen u nekoj firmi...
  • kada nisi na poslu, ostaje ti minimum vremena za odgajanje potomaka, a njega pak iskoristiš za gledanje TV-a i navijanje za neku nogometnu ekipu ili pak uređivanje samog sebe da bi drugima bio lijep...
  • umjesto da nedjeljom ujutro odvedeš klince u prirodu i učiš ih kako biti čovjekom, ti ih doslovce tjeraš na misu jer, budimo realni – djeca čitav svoj vijek odgajanja nemaju pojma o čemu vi pričate, vezano za religiju, i definitivno njih 99% nema interesa za te teme, već se žele igrati i učiti kroz ono što oni žele i kada žele. I ne žele se bojati, a stalno im se prijeti paklima i nebeskim kaznama. Hoćemo se kladiti da to nije njihovo prirodno stanje uma i da ih zapravo na neki značajan način uništavamo? Zajebite priču o tome da npr. djeca ateista ne mogu odrastati ispravno... Što s kršćanskim sinovima koji prolijevaju krv po svijetu i j..u muslimanske majke? Što s obrnutom situacijom?
Nedjelja = priroda i humani odgoj iz srca kad se već ne stigne radnim danom, jel? Kakvo jebeno treniranje čak i na taj „sveti“ dan kojeg nam je netko velikodušno dao za odmor? Primijetite da je iz perioda odmora subota za većinu ljudi – nestala. Shvaćate poantu svega ovoga polagano? Ne sumnjam u vas, unatoč svemu i čitavom programskom kodu u glavama...

  • trošimo na materijalne stvari koje nam ne trebaju i provodimo slobodno vrijeme u trgovinama...
  • proizvodimo samo uzimajući od prirode, bez vraćanja...
  • proizvodimo umjetno i GMO pod etiketom prirode...
  • mislimo da su svetinja i radost življenja Dinamo i Hajduk...
  • provedemo pola života spavajući, a 25% pripiti jer nije pristojno odbiti čašicu u svakoj prilici...
  • mislimo da su život janjetina i vino...
  • puni smo ljubavi u tolikoj mjeri da zbog te ljubavi stradaju pederi, ljudi koji su različiti po vjeri, koži, staležu, zdravlju... Od te ljubavi stradavamo neminovno i sami...
  • podupiremo ratove...
  • kupujemo sami sebi mramorne grobnice za života i grobna mjesta...
  • pratimo modu i pušimo umjetni koncept mode...
  • gledamo filmove holivudske produkcije koja više nema veze s razumom, a ni kvalitetom...
  • konzumiramo Tončija Huljića. Pravilnije bih rekao: „glazbu T. Huljića“, ali bio bi to veći grijeh, nego tuđeg boga dvaput spomenut bez potrebe...
    Ukratko – muško si ako si ubio i zaklao, ako si pojeo i popio, ako si zabio gol. Žensko si ako kupuješ, nagovaraš muški dio obitelji na odlazak na misu i ako si muškom poslušna. Čovjek si ako nisi žena???!!! Čak i neke žene znaju reći – „Jednog dana bit ću ti žena, a ti moj čovjek“. Oprostite, ali sve mi ovo djeluje abnormalno neozbiljno... Evo, smijem se koliko je neozbiljno...

    Dopustiti da život svih nas na Zemlji prolazi u naredbama i slušanju naredbi, treningu, oblikovanju razmišljanja kako bismo bili korisno smrtonosni i glupi, dopustiti da „jer tako svi rade“ na samrtnoj postelji požalimo zbog pola svog života i shvatimo kako ćemo umrijeti glupi i bez pravih iskustava života, dopustiti zavist, mržnju i smrt zbog komada papira kojemu se pridaje neka vrijednost, dopustiti sve ono što sam naveo u svih svojih 100+ tekstova u zadnje 4 godine, kako vi sebi dopuštate, kako i sam sebi blesavo dopuštam – to je ozbiljno? To je ponos i dika? Samo takvi se možemo zvati ljudima? Sada smo uzorni? Dokle god je tako, bit ću u bezobrazno velikoj mjeri ponosan na svaku svoju „djetinjariju“ i „nezrelu“ misao, a još ponosniji kada mi kažu da se ne ponašam u skladu s godinama...

    Smijati se, biti nesposoban za rat, dobivati mučnine od shopping centara, vjerovati u što želiš, a ne u što ti kažu, smatrati da je 8 sati posla upravo to, a ne zagrijavanje za nastavak kod kuće (ako uopće imaš posao), veselo pozdraviti tmurne face kada dođeš na posao bez povratne reakcije, truditi se osvješćivati okolinu kako bi što manje ljudi zbog gluposti ginulo – to je neozbiljno? Ako je to NEOZBILJNO, onda su ljudi OZBILJNO poremećeni. Ali to nije novost, zar ne? To je samo još jedna stvar koju treba ignorirati jer ako se o tome razmišlja i govori, to već prelazi u gadno filozofiranje...

bluzer81 @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2012
    Dobar dan svima, a posebice onima koji sebe smatraju rođenima s odlikama pravog nindže, sposobnog za nevjerojatne manevre izbjegavanja opasnosti pri kretanju te vizualnu percepciju onog dijela prostora oko sebe koji je izvan vidnog polja. Kada bolje promislim, mislim da ovu drugu karakteristiku nemaju niti nindže jer kad je nešto izvan vidnog polja, onda se jednostavno – ne vidi. Ali postoje neki ljudi koji misle da to mogu pa drugima uzrokuju probleme koji ponekad nadalje uzrokuju nečiji nasilni prelazak u zagrobni život ili barem na traumatološki odjel. Kako bi situacija bila što gora, uvijek se nekako dogodi da za nečije greške plati netko drugi. Međutim, da li korisnici mobitela, u prilikama kada ga nije dobro koristiti, zaista i svjesno griješe? Možda su samo priglupi? Znam da uvredljivo zvuči, ali oprostite – kada ljudi prestanu dokazivati drugima da su izrazito blesava bića, prestat ću s pomalo uvredljivim istinama o njima. Što me inspiriralo na priču o mobitelima? Jednostavno – čitav dugogodišnji niz iskustava u kontaktu s korisnicima mobitela te smiješna scena od prije par dana koju sam po ne znam koji već puta doživio s prijateljem dok smo se vozili biciklima. Naprosto je nevjerojatno kako su te male telekomunikacijske stvarčice sposobne izvući toliku količinu gluposti iz ljudi.

    Dakle – vozi se moj izvjesni prijatelj biciklom. Ispred njega je drugi biciklist. Na stazi pred njima stoji djevojka i piše SMS. Ovdje moram napraviti malu stanku te definirati što znači moja kovanica – žena SMS-ača (žena esemesača). Pa jednostavno – to je pripadnica ženskog dijela svjetske populacije koja u apsolutno svim prilikama piše SMS-ove. Puno rjeđe viđao sam muške osobe koje pišu poruke dok hodaju. Ali to je možda samo moje iskustvo i zapažanje, ne moram biti u pravu i nužno šovinističko đubre. Tako je npr. u popularnom videu jedna od poznatijih svjetskih glupačica Paris Hilton morala valjda sagnuta dubiti na glavi dok ju je njen frajer obljubivao straga jer u jednoj ruci drži mobitel, a u drugoj ono čudno biće za koje ljudi govore da je pas, ali meni to nikako nije jasno. Znači – Esemesača iz naše priče digne glavu i primijeti prvog biciklista, prestane pisati SMS, odnosno prestane gledati u asfalt, te propusti prvog biciklista. Ostvari kontakt s mojim prijateljem, ali ne propusti i njega, već nastavi s blejanjem u ekran, zaprepastivši tako druga u vožnji. Dodao bih i to da se prema Murphy-jevim zakonima redovito događa da pješaci stanu i pričaju jedni s drugima ili pišu SMS uvijek na uskim prolazima, npr. između stupića i zida, između dva stupića na stazi, među svim ostalim objektima. Bitno je samo to što biraju najuže prostore za smjestiti se i blokirati svakom prolazniku put. Tu spada i kopanje po torbama, naglo vezivanje vezica, zastajanje i gledanje u izlog itd.

    Na početku trećeg odlomka članka napomenuo bih da me ovo sve ne frustrira, da je ovo samo moja prepiska vašeg ponašanja, tj. ponašanja onih koji se ne znaju ponašati, bilo da se to odnosilo na vas ili nekog drugog. Za sarkazam i naoko pesimistične tonove krivi su njihovi kreatori – čovječanstvo koje me uvijek može natjerati na udarac dlanom po licu. Pravi Hrvati bi rekli – „facepalm“. Uvijek kažem tom svom prijatelju (iako mu ne treba savjet) – kada si na biciklu, razmišljaj za sebe i paralelno za potreban broj ljudi koji su ti u danom trenutku u blizini. Malo jest teško, ali čovjek se navikne, nauči na „multitasking“ (kako bi rekao svaki pravi Rvat). A multitasking je ono o čemu ljudi lažu, ako je u pitanju pisanje SMS-ova u kretanju te općenito rukovanje mobitelom. Lažu kao psi... Ne vjerujte im...

    Ne tako davno prolazio sam zagrebačkim ulicama i gle čuda – u koloni vozila kojoj je vrijeme da se pokrene, na čelu stoji gospođa u autu i piše SMS. Drugi postaju nervozni jer ne kreće. Kada je buka automobilskih truba postala nesnošljiva, žena se okrene prema natrag i čuje se neko urlanje. Vidim da iz auta viče na one iza sebe da kojeg vraga sada pizde i trube. Izdere se na njih i umjesto da krene, nastavi pisati SMS, a prilika za start odleti do daljnjega u nepovrat.

    Ponekad se znam poigravati s ljudima na ulici. Vidim osobu koja gleda u pod i piše SMS, a nalazi mi se u putanji. Bilo na biciklu ili pješke, samo kratko zastanem, predvidim kako neće shvatiti da će se zabiti u mene – i upravo se to i dogodi. Neobično veselje i priliku za slatku osvetu mi predstavlja osoba koja nosi hlače svijetle boje, kroči mi u susret biciklističkom stazom i apsolutno ne percipira ništa oko sebe. Takvima stanem jer čuvam i sebe samog, pričekam da mi priđe i idiotski se zabije u mene sprijeda, ali pri tome po prednjem kotaču strugne hlačama. Gume dakako nisu čiste, već ostavljaju crni trag. Ponekad ljudi iz sasvim neobjašnjivog razloga krenu opominjati osobu u koju su se zabili jer oni sami nisu pazili. Za takvu osobu je bolje da nikada ne otvara usta jer to svaki puta potencijalno može biti sramotno za nju samu.

    Upotreba mobitela u krivim prilikama i na krivi način ovdje ne prestaje. Postoji poseban tip ljudi koji niti u jednoj prilici ne stišavaju tonove mobitela. Sjećam se studenskih dana kada sam uvijek živio s najmanje dvoje ljudi u istoj sobi. Kroz sve te godine bio sam valjda jedini cimer koji prije spavanja stišava tonove iz dva razloga: prvi je moj kvalitetan san, a drugi je obzir prema cimerima. Više-manje je glupo ako vas ili druge vaš mobitel budi u doba koje je namijenjeno odmoru i spavanju. Zar nije iznimno glupo ako vama gospodari komad plastike koji zrači? Još k tome – pored glave? I eto tako – za svačiju komunikaciju s djevojkom, materom ili kime već – znao sam tijekom noći. Drugome to nikada nisam priuštio. Ipak, to mi se nije vratilo. Šmrc.

    Dalje – javljanja na mobitel usred mise ili kakvog već obreda i situacije u kojoj blesava jedinka prvo tiho opsuje sama sebi jer se nije stišala na vrijeme. Potom javljanje umjesto prekida poziva te tobožnje šaptanje kako ne bi ometala druge oko sebe. Tada se redovito događa da osoba ima boju glasa šaptanja, ali zapravo piskutavim tonom šaptanja prilično glasno priča putem mobitela.

    Oni najveći klauni uvijek se vole javiti pred što većim brojem ljudi, ponosno podići bradu, mahati rukama okolo i naglašavati glasnim tonom sve što žele da prolaznici čuju. A to obično bude doslovno sve, čitav razgovor, bez obzira na to o čemu se priča. Takve kreature najčešće nepoznatu osobu s druge strane linije pozdravljaju s: „Ooooo, đes' rođaaaaak, š'a ima, jeboteeeee?!“ I obično su ekstremne seljačine u finom odijelu, ali ogromna trbuha ili čudno nabildani. Ali to nije pravilo. Pravilo je da ne znaju ni za što drugo osim za javno šepurenje na ulici, dobar auto, alkohol, ženski spolni organ, nogomet, janjetinu i kladionicu.

    A pisanje SMS-a tijekom vožnje biciklom? Kakvo veselje za moje oči! A povremeno i užas jer ne želim da ponovo zbog nekih kretena ugrađujem dodatne titanske pločice u svoje ionako mršave ruke. Ove dvije već mi dovoljno smetaju pa se svako malo osjećam kao penzioner uoči nevremena.

    Danas postoji onaj urbani tip ljudi koji za sebe misli da je nešto posebno, a ne dio trulog sustava kao i svi mi ostali. Intelektualci s vrlo probranim i posebnim stilom oblačenja, kombinacijom urbanog kiča i npr. palestinke i što ja znam, čiji su stavovi i oblačenje ipak uvjetovani onim od čega se zapravo žele prema razmišljanjima odvojiti. Vjerojatno u nekom drugom pogledu niti sam nisam bolji od njih po nekim stvarima, ali ono što definitivno ne želim ikada napraviti jest – kupiti ultraturbocool urbani bicikl „fora“ izgleda koji ima takav jebeni oblik da ga je zapravo nemoguće voziti pravocrtno i dovoljno spretno za duži opstanak na gradskim prometnicama. E vidite – oni jako vole biti primijećeni na njemu u masi. A mnogi od njih ne primijećuju ništa oko sebe jer moraju na ultracoolmodernom mobitelu javiti nekome da živi stižu na destinaciju gdje ostali čekaju. Ili vode SMS seks samo trenutak prije tragične pogibije pod tramvajem, umjesto pod partnerom.

    Spomenut ću i ono što nisam iskusio jer dok sam išao u školu, nitko nije imao mobitel u razredu, sve dok nisam došao na fakultet. Danas vjerujem da i klinci u drugom razredu osnovne škole pišu poruke ili igraju igrice na satu. Kako li je u starijim razredima, mogu isključivo točno pretpostaviti, to uistinu nije teško....

    Uvijek pokušavam biti tolerantan prema svakome, ukoliko on to kao čovjek zasluži, toleriram tuđe ukuse, ali povremeno imam kratke spojeve u glavi i počnem otežano disati kada čujem zvuke turbofolka. Još ako oni dolaze s dječjeg mobitela na ulici ili u tramvaju... U tom trenutku na čas mi se sruše sve nade u naše mlađe snage na koje sam potrošio dosta članaka i vremena pisanja... Odjednom postanem pesimističan i turoban. I poželim solarnu oluju koja će spržiti kako svu elektroniku, tako i elektriku tramvaja. I nikada nisam shvaćao kako to da pojava turbofolka nije zabilježena u apokaliptičnim biblijskim predviđanjima? Zašto nema petog jahača apokalipse u spisima? No dobro... Nije sve tako crno... Nekada bude i crveno, ukoliko vam u putanju bicikla na glavnu cestu iz sporedne uleti vozač koji si gleda među noge. I iz tuđe perspektive zbog spuštene ruke izgleda kao da masturbira, a zapravo piše materi kući kako živ stiže na ručak. Sad si živ, sad nisi... Samo ne vodi druge sa sobom na ručak tebi u posljednji pozdrav...

    Uglavnom, lako se snađem s gore navedenima, pazim na njih kada oni ne znaju paziti na sebe. Samo malo čistog razuma dovoljno je da paralelno paziš na nekoliko osoba i sebe također. Ponekad se i padne, istina... Jer ne možeš procesuirati ipak svu količinu gluposti baš uvijek. Vožnje biciklom su prekrasne, a bicikl je vrlo korisno i mobilno sredstvo. Efikasno i ugodno vas vodi do cilja. Mobilni su i telefoni. Ali Hrvati – dajte da vas do cilja vodi razmišljanje i logika u ponašanju, a ne čista sreća. Sreća se lako okrene – vama i drugima. Isto tako, uz malo truda može se preokrenuti i pravac pristojnog ponašanja u društvu. Kada odete na kavu, uistinu ljepše izgleda kada šutite i gledate se međusobno ili gledate u prazno, nego kada svatko gleda u svoju aplikaciju.

    I kad kažu – mobiteli su opasni jer zrače – slažem se. Ali to je za sada tek druga na skali opasnosti od mobitela. Prva opasnost je puko korištenje mobitela od strane ljudi. Opasnost za ljudske odnose i živote. Nisu ovo frustracije, ovo je samo po hrvatski – facepalm...

bluzer81 @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2012
    Od mrzovolje, očaja, beznađa, depresije ili nekih drugih negativnih stanja svijesti do konstantnog smiješka od uha do uha - je li ovo recept za katastrofu? Ukoliko je rezultat tog procesa uvjetovan pijenjem legalnih psihoaktivnih farmaceutskih droga koje uzrokuju „psihopasivu“ ili lažnu euforiju, tada su posljedice zagarantirano katastrofalne. Možemo li, s druge strane, bez unošenja stranih tvari u tijelo, već samo pozitivnim razmišljanjem unaprijediti svijet te dati svoj dovoljan doprinos općem miru i blagostanju u ljudi? Možemo, ali bojim se – ne u potpunosti. Zamislit ću određene scenarije i pokušati dokučiti zašto se i u tome nalazi zamka.

    Na pisanje današnje priče natjeralo me razmišljanje o tome kako neki ljudi vide druge koji su odlučili u ovom čudnom vremenu aktualizirati priču o razlozima kraha života u modernom vremenu kakvog poznajemo. Već je prilično očito, već se osjeća „u zraku“ da bi ovo moglo biti posebno doba u znanoj čovjekovoj povijesti. Poznata je priča da svatko za svog života pomisli, bez obzira na razdoblje u kojem je živio, da je doba njegovog života posebno doba u razvitku ljudske civilizacije. Međutim, događaji koji su najavljivani, ali neki istovremeno ismijavani u startu kao teorije zavjere, sada se odvijaju i razvijaju u smjeru koji nimalo ne ide čovjeku u korist, a oni bi za posljedicu mogli imati to da današnje generacije s pravom mogu reći da je ovo uistinu povijesna prekretnica. Nakon nje osjećam da nema više ponavljanja istih glupih radnji – globalni totalitarizam ili globalni rast svijesti s napretkom čovjeka kao posljedicom.

    Oni koji gledaju svijet kroz odveć ružičaste naočale smatraju da se sprema nekoliko mogućih verzija te prekretnice u povijesti. U vezi popularne 2012.g. spominje se dolazak napredne rase vanzemaljaca koji će pomoći čovječanstvu da napravi psihološki i spiritualni skok, dolazak planeta kojeg zovu Nibiru koji nam također nešto donosi, a nešto bi trebao donijeti i čin poravnanja Zemlje, Sunčevog sustava ili čega već s čim već... Kao u svim oblicima religije do sada, tako i danas u popularnom „New Age“-u u kriznim situacijama ljudi čekaju konačno rješenje u vidu spasa od nekih vanjskih sila, a taj spas nikada ne dođe. Kršćani, muslimani i ostali se mole (dižuć' ruke od sudbine svijeta i podcjenjujući svoj utjecaj na sve oko sebe), a nadrealni pozitivci kojih je danas sve više pokušavaju ne misliti negativno uopće te potiču ostale na isto i daju kritike onima koji šire „crnilo“ oko sebe.

    Nije loše puno misliti pozitivno, ali imao sam kontakte s nekim ljudima koji sami sebe drže u neprekinutom stanju pozitive sa smiješkom i izbjegavanjem loših misli. Iskreno, moram priznati da mene to jednako plaši kao njih crne misli, jer djeluju usiljeno i pomalo čudno. Kada smo kod „crnih“ misli, moram spomenuti novu struju ljudi u svjetskom društvu koja je do neke malo veće mjere od ostalih počela shvaćati na čemu nam se današnji život temelji, kako ga živimo i tko ga kontrolira. Iz vlastitog i tuđih iskustava sabirem činjenice i dolazim do jednog zaključka – nadrealni pozitivci i neki „normalni“ ljudi (uh, kako je „normalan“ relativan pojam) žive u uvjerenju da život onih koji ukazuju na nepravilnosti iza kulisa ovoga što više i ne liči na život – prolazi u čupanju kose svaki dan, u agoniji, u beskrajnom paranoiziranju, okretanju preko ramena, traženju zavjere u svemu i konstantnoj mrzovolji. Da jest tako, već nitko od ljudi iz te grupe ne bi bio živ, vjerojatno bi svi pomrli od nekog karcinoma. Unatoč tome, odgovorno tvrdim da bi neke „nadrogirane“ srećom i sam mogao poučiti ponašanju u određenim situacijama, pogotovo kada gomila potisnutih misli i problema izađe na vidjelo u strašnoj eksploziji nervoze, agresivnosti u nekom obliku i sl.

    Zavjera nije u svemu, ali mi se ipak čini da postoji sada već jedna velika vojska svjetskih „mislioca“ koji izdaju knjige i savjete za samopomoć, koji su inspirirani filmovima poput „Tajne“ i sl. te koji pokušavaju povući mase za sobom ravno u ružičasti ocean pozitive. A to u ovo vrijeme ima svoju svrhu. Ta svrha nije brisanje svega negativnog i okretanje svijeta u pozitivnom smjeru, već smatram da u pozadini ima zadaću koja se mora nesvjesno i nehotično ispuniti u ovo vrijeme koje sam opisao kao povijesno presudno, i sve to radi nečije koristi. Ta zadaća je ignoriranje svega lošeg u životu i u svijetu u nadi da će sve zlo proći pored nas neprimijećeno.

    Danas se zvecka oružjem pred treći globalni rat po redu. U moru vijesti, razmišljanja i zaključaka, što mojih, a što tuđih, koje prenosim okolini - nema mjesta za puno pozitive, ali samo u određenim trenucima. Promatrajući samo jedno mjesto koje nekome služi za otvaranje duše, ne smije se zaključivati o tuđem životu. To smiju samo babe bez vlastitog života u razmacima između sapunica. E to – sapunice su te koje su pune negative. Svi plaču i podmeću jedni drugima. Bitno je napomenuti da se to prenošenje informacija odvija putem nekih medija koje koristim za izražavanje, a manje u privatnom životu (osim ako netko uživo poželi objašnjenje, netko tko neće imati čudne ispade jer sluti informaciju koja će ga uznemiriti i razbiti mu iluziju nečega). Pogledajte npr. jednu Rudan ili jednog Marjanovića čije kolumne odišu sarkazmom i negativom. Osobno sam vrlo skeptičan u vezi toga da oni svoje živote žive u apatiji i „crnilu“. Kako odijelo ne čini čovjeka, tako ni članak ne čini čovjeka. Ovdje vidim puno paranoje od tuđeg crnila jer postoji podsvjestan strah od zaprimljene neodgovarajuće informacije. Misle li nadrealni pozitivci da ovima drugima svaka loša informacija odgovara? Ne znam, ali naravno da ne odgovara, da se oni time ne hrane. Samo se znaju nositi s njom, a nakon početnih šokova pri otvaranju uma i osobnih kriza, može se naučiti kako ih iskoristiti u svoju korist i da ne utječu na kvalitetu života negativno.

    Nadalje, neki nadrealni pozitivci nemaju veliku moć rasuđivanja o tome što je „crno“ i negativno, naspram onoga što je realno u ovom stadiju postojanja. Ne možeš zabiti glavu u pijesak, sanjati samo o cvijeću, slatkim psićima, srcima i čokoladi te govoriti drugima – fokusiraj se na sretne ljude i informacije, misli samo pozitivno. Druga stvar – strašno mnogo podržavam sve češću pojavu organiziranja ljudi, posebice mladih, u zajednička kućanstva te njihovo odvajanje od kapitalističke utrke prema prirodi i selu. Odlično! No dok je onih s četvrte strane koji slušaju autoritete, ne shvaćaju svijet niti shvaćaju tko su i što su oni sami – pozitivci, realisti i benigni depresivci bit će pregaženi od strane onih koji jedva čekaju sukob, iako kao građani u miru to baš i ne ispoljavaju. Da nije takvih, ne bi npr. bilo „plaćenika“... Kada ta većina krene u ključnom trenutku, ići će po kućama ubijati pozitivce, u ratnim pohodima će ubijati one što su otišli od civilizacije da bi uzgajali svoje biljke i životinje (naposlijetku se ispostavi – za pijane vojne horde makar i domaće vojske koja treba hranu), ali prvi na redu su uvijek – realisti, oni realisti koji se oslanjaju na govor duše u kojem nema mjesta oružju, ozljeđivanju, pljački i laži. Ti su prvi nepodobni za sustav. Danas su to ponajviše ljudi iz blogosfere, u dobu slobodnog interneta. Vjerujte mi – ti ljudi su glavni razlog za ACTA-u, CISPA-u i postojanje drugih „alatki“ totalitarnog svijeta koji se pokušava nametnuti, a ne autorska prava!!! Jeza me prošla kada je Obama naredio progone blogera u SAD-u. Ali samo tada. Kasnije sam odlučio raditi što radim dokle god ide, bez straha.

    Pasivnost opstaje u mnogobrojnim oblicima. Pa kada smo već pasivni, mogli bismo biti pasivni u posluhu prema autoritetima, a ne zatvarati se u svoje ljušture koje su sve, samo ne nepovredive. Osobno ih ne shvaćam kao autoritete – vlast i ono što pod nju spada. Uvijek nas okreću jedne protiv drugih. A što kada bi se svijest naroda podigla do te mjere da u trenutku kada nastupi teror prema naredbi u korist bogataša – vojnici, policajci i ostali jednostavno stanu na istu stranu? Tko bi onda mogao čuvati Markov trg od prosvjednika? Tko bi onda slao policijske pse s pravim psima na uzici na Brač? Tko bi onda štitio kriminal? Što bi onda mogla šačica monstruma iz Sabora? Jer ovo što se sada radi jest štićenje hrvatskih i svjetskih monstruma i psihopata na čelima firmi i država. Policija i vojska generalno nemaju uopće pojma protiv koga idu kada dignu pendrek na svoje građane. Građani nemaju pojma zašto prosvjeduju, s druge strane... Čitam danas kako se građani bune i žele da vladajuća koalicija ispuni obećano. Narode hrvatski, zar si toliko drogiran? Jesi, znam da jesi. Jer očito imaš gubitak kratkoročnog pamćenja. A svijest nikada i nisi mogao izgubiti. Prvo ju treba – razviti. Od stoljeća sedmog tu Hrvati – samo jedu i piju i smiju se pametnima. Eto. Ali nije da „crnjačim“....

bluzer81 @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 0
    Dobro jutro Zagrebe, dobro jutro domovino, dobro jutro Srbijo, ups! Ne znam po koji već puta počinjem ovu novu tekstualnu umotvorinu pa se nadam da ću barem ovaj puta uspjeti. Htjedoh pisati o zmijama, ali u međuvremenu mi se dogodilo nešto gotovo suprotno od „umjetničke“ krize pa je nastala zbrka u glavi zbog previše ideja koje sam htio strpati u jedan članak jer nisam htio pisati njih nekoliko. Epitet „umjetnički“ je pod navodnicima jer ovo što radim nije neka umjetnost, a ne bi to niti smjela biti. Ali ako je danas uistinu umjetnost razmišljati, onda dobro – u tom slučaju jesam umjetnik. Samo što bi me u tom slučaju to užasnulo ako bi se ispostavilo da je istinito... No dobro... Što sam ono htio reći? Ah, da – zmije! I Srbija! Kakve to ima veze jedno s drugim? Tko je komu što iliti tko koga kako i s čime? Svi znate onu staru izreku: „Čovjek je čovjeku vuk“. Ako vam je poznato, odmah to zaboravite. Čovjek je čovjeku zmija.

    Vuk (u poredbenom slučaju – čovjek) vas vjerojatno neće napasti ukoliko nije gladan. A siti ljudi ratuju protiv također sitih. Nećete niti vi vuka tako lako napasti, vrlo vjerojatno nećete uopće. Osim ako ste kurčeviti lovac s puškom kao produžetkom muškog spolovila. Smatram da je ljudsko ponašanje puno bliže relaciji čovjek-zmija. Da li radi toga što su u onoj knjizi s bajkama, kako li se ono zove, čini mi se Biblija, ocrnili zmiju i dali joj vražji identitet pa je to uzrokovalo tisućljetnu traumu u ljudi – ne znam... To vjerojatno nije razlog jer će i nekršćanin koji u glavi nema usađenu iluziju žene, muškarca, zmije, jabuke i drveta napasti zmiju čim ju vidi, bez obzira na to da li je ona njemu prijetnja ili ne. To ljudi obično rade. Pokušat ću otkriti zašto... Ima veze s predrasudom. Na relaciji Hrvatska-Srbija tu je još umiješano i programiranje uma nacija radi profita. A rat je najveći profit. Ne gajim nostalgiju za prošlim vremenima i sistemima. Oni su iluzija, kao što su i izbori u demokraciji iluzija slobode o odlučivanju. Samo volim ljude i sebe. Vratimo se malo na zmije.

    Zmije su životinje kojima se iskreno – divim. Zadnji put jednu sam vidio pored jednog jezera, bila je to bjelouška koja mi se ispriječila na putu pa sam zastao da prođe. Pri tome nisam mogao ne početi ju pratiti dok je gmizala dalje od mene. Dugo nisam bio svjedok tako gracioznim kretnjama koje čini jedno živo biće. Tu ne računam neke partnerice iz prošlosti, ali nećemo danas o prostotama, osim ako se radi o j...nju moćnika u naš mozak, mozak ljudi koji vole sebe nazivati malima i nemoćnima. Ups – opet program! Dakle, osim što su zmije iznimno graciozne životinje, također nemaju običaj ugrožavati ljude. Ali ljudi se kao i uvijek ponašaju nadmoćno i okrutno prema „nižim“ oblicima života pa prijete zmijama, a onda ih one ujedu, ubiju ako imaju jak otrov. Jer se brane od tupe životinje na 2 noge. Događa se da čovjek nehotice uđe u zmijin prostor, ali to već spada u domenu opakih pehova, priroda zna biti nemilosrdna.

    Ljudi su raširili toliku fobiju od zmija da je jednom davno postalo normalno napasti ih npr. vilama ili laserskom puškom, ubiti i raskomadati zmiju, tući ju i mrtvu ako treba, samo zbog toga što su hodali putem, a pored puta je u bijegu (??!!) bila zmija, već metar i pol dalje, možda čak i više... Hm... Ali ljudska je drevna navada da čim vide zmiju – reagiraju smrtonosno po jadnicu. Što je ovdje posrijedi? Probajte pitati takvog prosječnog čovjeka zašto je satrao zmiju grabljama? Možda će vam reći zato što je opasna, zanemarujući činjenicu da se jadnica usrala i krenula bježati kad je osjetila vibracije ljudskih koraka. Da, na našu žalost, životinje imaju puno bolja osjetila općenito od nas dvonožaca humanoida.

 

    Iako je zmija bila u bijegu i iako ubojica možda nije nikada bio napadnut od zmije ili ju vidio – on je „znao“ da je opasna iako možda ždere samo žabetine, pa je reagirao. U glavu mu je okolina (čije je ponašanje također uvjetovano nekim programima s višeg nivoa) usadila strah koji više liči na predrasudu.

    Ono što se događalo prije 15-20 godina i čemu sam osobno bio svjedok dovoljno odrastao da zapamti, događa se i sada. Pretpostavljate da je riječ o ratu na Balkanu. Ne mogu ne primijetiti ponovno podgrijavanje tenzija u posljednje vrijeme. Kroz medije se vrši ponovno programiranje većih narodnih masa i nacija koje za cilj ima sukob. Ono što ljudima nikako nije pojmljivo ako uopće imaju hrabrosti na trenutak promisliti o tome jest to da je veliki svjetski sukob očigledno već pokrenut te da je danas scenarij poput svjetskih ratova moguć. Ako se smireno i koncentrirano promotri trenutna politička situacija u svijetu – jasno je da se američke vojne snage rasprostiru oko Irana, u blizini Kine i Sj. Koreje, da su već okupirali neke arapske zemlje kroz lažne revolucije kojima je klicao cijeli svijet – Tunis, Libija, bla, bla, Arapi, nafta, opet malo Arapa i profita, sad idemo dalje, jel? Rusi se „nabrijavaju“. Francuzi, Englezi, UN, NATO, svijet počinje titrati i tresti se prije nego eksplodira. Iskra je već uzrokovala mali plamen od kojeg kreće lančana reakcija. Planirana i usiljena. Radi profita. Radi kasnijeg ujedinjenja svijeta u nešto što oni nikako ne žele predstaviti kao totalitarnu državu potpuno nadziranu, eventualno podijeljenu na nekoliko subdržava poput unija. Orwell je već pričao o tome, slučajno ili namjerno – nebitno.

    Iz osobnog iskustva pretpostavljam da ukoliko dođe do većeg i trećeg svjetskog sukoba – Hrvatska je u NATO-u, a Srbi bi valjda trebali biti u suprotnom ili jednom od suprotnih blokova. Svaki rat je planiran i programiran jer je za velike svjetske korporacije i privatne banke koje posjeduju svjetsku ekonomiju – najisplativiji posao. Zašto su našim prostorima uoči Domovinskog rata boravili Kissinger i agenti C.I.A.? Usput ću reći – tih agenata ima pod krinkom u svakoj državi prije sukoba. Nekolicina organizacija različitog tipa, ali pod istim grupama ljudi, sije svaki rat na ovoj planeti, ratom se bori za mir i na tu frazu navikava čovječanstvo koje je potpuno otupjelo. A drugi svjetski rat i sve suprotstavljene strane u njemu financirale su iste banke, zaklade...

    Za svaki umjetno generirani sukob kao što je to bio i rat na našim prostorima – treba pripremiti teren. Pripreme se vrše kroz medijsku propagandu koja može trajati i desetljeće ako treba. Koliko god treba. Manipulira se poviješću, manipulira se ljudskim osjećajima, usađuju se programi zbog kojih se ljudi naposljetku međusobno pobiju. A u većini slučajeva su siti. Siti se ostaju od zajedničkog stola i pucaju jedan drugom na obitelj i kuću. Zato priča o vuku otpada. Ljudi kojima je TV uz novine jedini prozor u svijet, ljud i koji nemaju širu sliku o svemu, oni prvi nastradaju u programiranju. Prodaju im se laži kojima se stvara lažna prijetnja od strane nekog drugog naroda. Isto kao i u priči sa zmijom. Na kraju jedna strana napada drugu iako joj ova nije realna prijetnja, a možda i ne znaju ništa o suprotstavljenoj naciji... Predrasude, usađeni strahovi... Jedina je razlika u tome što ljudi nemaju nikakvu korist od programiranog straha i sukoba sa zmijama na putu. A netko uvijek ima koristi od programiranog straha i sukoba s drugim narodom.

    Ovim putem ponovo pozivam na razum u sadašnjosti i budućnosti. Na nama se gadno zarađuje, zbog komada papira s brojkom na sebi se gine već stoljećima te je vrijeme da ljudi otvore oči i zapitaju se zašto su ovisni o novcu dok se otuđuju jedni od drugih i raskidaju veze s prirodom bivajući potpuno nesvjesni da su to veze njih samih sa sobom. Novac svijetu nije potreban, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Ljudi jedini na planeti na kojoj su rođeni - plaćaju postojanje. Ginuti zbog toga? Teška mentalna poremećenost ljudi i masa koje se generalno čine „normalnima“. Ali nabijem ja vas na vaše kriterije i na normalno (obraćam se općem puku, pojedinci će se sami isključiti iz opsega kojeg spominjem) – to što je normalno za većinu, može se pojedincima činiti kao teški mentalni poremećaj, poremećaj duše... Tako se i meni čini... Ako promotrim sa strane suprotstavljenog Srbina i Hrvata – vidim sliku dva do srži izmanipulirana čovjeka koji gotovo da nisu svjesni svojeg „ja“, a uopće nisu svjesni razloga zbog kojeg se svađaju i jedan u drugome vide zmiju.

bluzer81 @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
68111
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
TagList
Index.hr
Nema zapisa.